Ako u Rijeci postavite pitanje – tko je legenda koja hoda, a nije "Levi's", rijetko koji pripadnik urbane scene neće znati odgovor. A odgovor je već dugi niz godina Zoff. Zoff je ustvari Zoran Štajdohar, frontman banda s vjerojatno najdugogodišnjim demo statusom u Hrvata, frontman grupe "Grč", osnovane 29. studenoga 1982. godine. Osim zajedničke kasete s "Mrtvim kanalom" te samostalne "Sloboda narodu" i još pokojeg "kompilacijskog nastupa", grupa "Grč" ima samo bezbroj živih, itekako upečatljivih svirki. Svirale su njezine postave, a kako doznajemo od Zoffa, trenutačno je u osnutku ona sedma ili osma, ni on nije siguran, po cijeloj ondašnjoj državi, i gdje god se popeli na stage ostajali su pamćeni do kraja života. Tako sugestivne nastupe, pri čemu su glazbi i tekstu krv i brutalnost osnovna nadogradnja, hoćeš - nećeš moraš pamtiti. Upravo kao i Zoffa. Ali pamti i Zoff. Pamti glazbenu Rijeku iz nekih drugih vremena u kojima se sviralo, sviralo i sviralo, u kojima je, kako on voli reći – sve bilo drukčije.

Upravo to drukčije bila je tema našega razgovora, u kojem već na prvu Zoff kaže:
– "Hartera", događaj koji se uveliko hvali i reklamira kao nešto naj i nešto super u Rijeci, kao nešto što Rijeku izdiže iznad drugih glazbenih središta i vraća joj nekadašnji status, hm? Ma sve je to super, ovo su drukčija vremena pa nešto takvo itekako dobro dođe, ali budimo realni i recimo – na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine prošlog stoljeća u Rijeci je takvih događanja bilo brdo. Bar jednom mjesečno bila je nekakva svirka toga ranga. A da ni ne govorim o onoj Rijeci iz sredine sedamdesetih, kad su u Dvorani mladosti nastupali Tina Turner, "Dr. Feelgood", "Matchboxi", kad su "Termiti" bili predgrupa tada planetarno popularnom "Bijelom dugmetu" i da sad više ne nabrajam. Super je što te neke nove generacije mogu reći – e, bio sam na "Harteri" i bilo je mrak, ali takvih "mrakova" smo mi imali koliko ti srce želi, nisi ni mogao stići popratiti sve. Stoga me malo iritira kad se toj "Harteri" pripisuje takvo značenje. Znam da je sve to stvar promidžbe, stvar love i da su drukčija vremena u kojima ljubav za svirku dolazi na zadnje mjesto, a lova i slava uvijek stoje ispred toga, ali jednostavno prestar sam da bi meni netko prodavao muda za bubrege. OK, otići ću tamo kao što odlazim i na druga događanja, ali jednostavno "ne pušim" te spike i gotovo. Svakom dopuštam da živi i promišlja svoju mladost kako god želi, da gradi neka svoja sjećanja, ali meni moja ne dopuštaju da budem dio te nazovi "hartera euforije".

Vraćajući se iznova u glazbenu Rijeku s kraja prošloga stoljeća, dolazimo do impozantnog broja mjesta na kojima se sviralo. A sviralo se gdje god se stiglo, Rijeka je tada bila kao jedna velika "garaža" u kojoj neki mladi bend stvara njezinu urbanu glazbenu povijest. Svirke su bile bar jednom tjedno, a sad je li to bilo u nekoj od tadašnjih mjesnih zajednica, u "Buggyju" ili "Modri", u Trsatskoj čitaonici, Circolu, Domu željezničara, Domu "Željka Marča", "Lovorki Kukanić", na Zametu na igralištu, u "Palachu" ili pak u Dvorani mladosti, to je manje bitno.
– Ma tada je svaki drugi klinac nešto svirao i nešto stvarao. Nije nama bila bitna lova, nije nama bila bitna slava već samo zadovoljstvo da radiš ono što želiš, a mi
smo željeli svirati. Ta svirka nam je bila ispušni ventil i oružje za borbu protiv svega onog što nas sputava, tišti i muči. Bila nam je nit koja nas je povezivala i stvarala to nešto na čemu današnja Rijeka pokušava graditi svoj image, odnosno ono što bi danas isfurala kao brand. OK, pametno je iskoristiti nešto što imaš, što je već nekad bilo poznato na puno širim prostorima nego li danas, ali onda daj svima istu priliku, i onom bendu koji je već etabliran, i onim mulcima koji još uvijek ne znaju drže li gitaru u pravoj ruci.

Moja generacija je imala tu jednakost i možda je baš zato sve bilo drugačije. U ondašnjem omladinskom naselju "Lovorka Kukanić" svi su bendovi mogli besplatno vježbati, u "Palachu" su svi mogli nastupati, ustvari ono što želim reći jest da su svi mogli sve i nije bilo takve podjele i favoriziranja kao što je tomu danas. Možda zato što onda lova nije igrala neku bitnu ulogu. I opet ćemo se vratiti na "Harteru", i opet kažem – super je ideja da se takav jedan prostor otvori za mlade, ali ej, za sve mlade, za sve, naglašavam. Rijeka ima izuzetno bogatu nezavisnu scenu i čitavoj toj sceni treba pružiti priliku. Recimo zašto ta "Hartera" ne bi uz ove dvije večeri imala i onu treću na koju bi ulaz bio besplatan i tijekom koje bi mladi bendovi dobili priliku za nastup? Da je tomu tako bila bi mi jasna uloga Grada u čitavoj priči, ovako sorry ali ja je ne kužim. Ako Rijeka želi image rokerskoga grada, ako želi na sebi nositi ono ruho koje su joj naše generacije odjenule prije trideset godina, e onda mora imati geslo koje glasi – SVIMA, A NE SAMO NEKIMA! I tek tada mislim da će sve štimati, završava priču Zoff, koji je sa svojih 25 godina demo statusa kako reče "sjebao i samog Johnnyja Rottena".

Zoff je i prvi rocker koji je predložen za Nagradu za životno djelo Grada Rijeke. Dobio ju je Nedjeljko Fabrio, a Zoff o tom prijedlogu nije imao pojma.
– Ma čuo sam za to, ali …, daj, molim te. Nikad u životu nisam dobio nikakvo priznanje od neke institucije, osim svjedodžbi u školi, pa mi je sve to samo dobra fora. Uostalom, znaš da je moja životna filozofija – nikad sluga, nikad gospodar, pa 'ajde sad reci kad je netko takav dobio bilo kakvo priznanje. A, da je, ali dvjesto godina nakon smrti – u svom će stilu legenda koja hoda, a nije joj ime "Levi's".

– Postoji još jedna velika razlika između nas nekad i ovih klinaca danas. Mi smo bili topli, znali smo artikulirati i pokazati svoje osjećaje, nikad pijanog frenda ne bismo ostavili samog da leži na cesti, ako smo se tukli tukli smo se šakama, a ne noževima i bombama, imali smo poštovanja prema svima koji su to zaslužili, malo zavisti i puno, puno ljubavi za to što radimo, neovisno bila to glazba, gluma, slikarstvo ili neki drugi oblik umjetnosti. Današnjim klincima rat je pomrsio račune, pomrsio djetinjstvo, doba kad se formiraju kao osobe, njih je zeznulo puno toga, i nitko ih ne bi trebao kriviti za tu nazovi hladnoću. Jednostavno su produkt svoga vremena, kao što smo i mi bili svoga. Današnji klinci nemaju organiziran odnos sa samim sobom, a kamo li s ostatkom društva. Danas je jednostavno takvo vrijeme čiji akteri misle kako ne trebaju nikoga i kako se sve može riješiti jednim klikom na Internet. Ali nažalost, nije tomu tako, zaključuje Zoff.

Slavica Mrkić Modrić / Novi list - RiRock.com, lipanj 2007.