Vijest da se zatvara "Lujza", kultno okupljalište mladih, odjeknula je gradom na Rječini poput groma. Jer nit' je "Lujza" od jučer, nit' je u njoj stasala samo jedna generacija. Ima "Lujza" skoro pa 22 godine, ako ne računamo ono razdoblje prije, u kojem se stvarala i uređivala. Rođena je točno 13. studenog 1985. godine, i za mnoge je bila "čudno dijete". Nimalo nalik svim ostalim kafićima koji su u Rijeci egzistirali u to doba. I to "čudno dijete" privuklo je "čudnu djecu", te vrlo brzo postalo centar u kojem se i oko kojeg se okupljaju oni drukčiji.
A što znači biti drukčiji? Pa u "Lujzinom" slučaju znači ne imati konobarice odjevene u crno-bijelu kombinaciju s borosanama na nogama, s čipkanom pregačicom i isto takvom trakom na glavi. Znači i ne promišljati uobičajeno, već u skladu s vremenom u kojem živiš. Tako će "Lujza" ostati u povijesti zapisana kao prvi kafić koji je imao bilijar, kao prvi kafić koji je imao glazbu i kao prvi kafić koji su nakon "Konta" prepoznali ti drukčiji riječki klinci. Sve se "potrefilo". "Kont" su odlučili preurediti i tim preuređenjem otjerati nepoželjnu mladež koja misli rock & roll, a bogme i punk. I tko zna, možda nikad ne bi uspjeli da se nije rodila "Lujza" koju je ta ista, po mišljenju mnogih, uvrnuta omladina odmah prepoznala kao svoj novi dom.
A onaj koji je znao kako udomiti zove se Željko Šarić, roditelj, prijatelj i sve što treba mnogih koji su kroz "Lujzina" vrata prošli tijekom protekle 22 godine. Željko je "Lujzu" otvorio nakon što je odlučio reći "dosta" mjestu rukovoditelja Dvorane mladosti. Ekonomist po struci poželio je imati nešto svoje, i u svijetu kojim vlada društveno otvorio je privatni kafić.

– Intencija je bila stvoriti nešto novo. Iskustva sam imao, i to velikog, jer u vrijeme dok sam ja bio rukovoditelj Dvorane mladosti u njoj su gostovala svjetska glazbena imena kao što su Ike i Tina Turner, Suzy Quatro, Matchbox, Demmis Roussos, Dr. Feelgood... Iz nje je "Bijelo dugme" kretalo na turneju. U to je vrijeme Dvorana mladosti bila jedna od najpoznatijih u ondašnjoj državi. No, htio sam imati nešto svoje. Imao sam viziju kako treba izgledati jedan moderan kafić i tu sam viziju, na zgražanje ondašnjih partijskih klasičara, pretvorio u stvarnost. Uveo sam glazbu, i to ne bilo koju, već onu koju su mladi toga doba slušali, pjesničke večeri, pa sam otvorio mogućnost da u "Lujzi" izlažu slikari, sviraju neki novi, neafirmirani klinci. Ljudi su tu moju volju i trud prepoznali i eto, "Lujza" je uz sva podmetanja i nepodopštine s radnim vremenom opstala pune 22 godine, priča Željko.
I opstala bi tko zna još koliko da njezinog tvorca nisu zdravstveni problemi prisilili na povlačenje.
– Jednostavno više ne mogu. Znate da nije lako zalupiti vratima i reći gotovo je, ali protiv više sile se ne može. Večeras "Lujza" i Željko zadnji put nastupaju kao duet. Kad se osvrnem na protekle dane, mogu reći da sam zadovoljan. Već u startu sam odlučio kako nikad neću podilaziti nikome, stvarat ću i raditi onako kako ja mislim da je to OK, a nikad nisam volio kopije. Mišljenja sam kako otvaranje pubova i sličnih mjesta kakva egzistiraju u svijetu, nije neka velika stvar. Turistima ne treba podilaziti na taj način, njima treba ponuditi nešto svoje, nešto originalno. Vođen tom idejom stvorio sam "Lujzu" ovakvom kakva jest, a ona je samo jedna topla domaća oštarija koja ima svoje ja, kaže Željko.

Ima "Lujza", ima svoje ja. Izgradila je ona i mnoge koji su tamo dolazili, a vođeni Željkovom računicom da generacije imaju ciklus od pet godina, onda brojimo kako je "Lujza" odgojila ni manje, ni više nego pet i pol generacija, što nije mala stvar.
– E, koliko je ljudi ovdje iskusilo svoje prvo pijanstvo, koliko njih prvu ljubav, koliko je ljubavi bilo okončano brakom, koliko rođendana, diploma, matura, pobjeda na sportskim terenima je proslavljeno. Nitko to ne bi mogao pobrojiti. Ovo je mjesto i mjesto sastanaka brojnih udruga, klubova. Svi oni koji nemaju svoje prostorije koriste "Lujzu" kao mjesto dogovora. Vidite i sami da se tu sreću razne generacije. Oni koji su u nju došli kad se otvorila, pa djeca devedesetih i na kraju neki novi klinci. Ima i onih koji su stalno tu, pa najednom nestanu, da bi se nakon nekoliko godina ponovo pojavili. I onda ja pitam – što si se rastavio, i odgovor nažalost uvijek glasi "da". Svi znaju da se samoća u "Lujzi" najbolje pobjeđuje, priča Željko, sve vrteći u ruci stare crno-bijele fotografije koje svjedoče o mnogočemu što se u "Lujzi" događalo.
Tako gledamo "Lujzu" u odijelu skrojenom krajem osamdesetih, pa Zdravku Žeželić Alić i Marina Miočića Stošića na jednoj od brojnih pjesničkih večeri, potom pokojnog Zorana Kompanjeta i Ivana Brdara, bardove čakavske poezije, pa ludu proslavu Noći vještica, još jedne manifestacije koju je "Lujza" prva udomila. Tu su i fotografije Kiće Slabinca, "Sedmorice mladih", "Plave trave zaborava" i još mnogih koji su svratili do "Lujze" i do Željka. A tek razglednice. Ma, iz cijelog svijeta, jer iz svake generacije poneki su otišli trbuhom za kruhom, ali se "Lujze" i tamo negdje daleko uvijek rado sjete. Gledamo, i razumijemo tugu onih koji su zaposjeli šank, stolove, stolni nogomet, bilijar i nadasve terasu. Još samo sinoć i onda tko zna gdje i tko zna kad.

"Lujza", ta dobrohotna cura s Banskih vrata odlazi kao što je i živjela – u velikom stilu. Željku su njegovi prijatelji i gosti priredili uistinu večer za pamćenje na kojoj se pilo, pjevalo, roštiljalo i smišljalo kako vratiti "Lujzu" što prije. Načuli smo da postoji ideja. Ekipa entuzijasta namjerava nagovoriti Željka da preuzme ulogu savjetnika, dok bi oni preuzeli "Lujzu". Hoće li taj "deal" biti ostvaren, vidjet ćemo uskoro. No, bilo kako bilo, subota, 26. svibnja 2007. godine ostat će zapamćena kao zadnji dan u kojem su "Lujza" i Željko odradili svoju zadnju zajedničku smjenu.

Slavica Mrkić Modrić / Novi list - RiRock.com, svibanj 2007.