Na sjednici Gradskog vijeća 31. svibnja, dva tjedna prije Dana Sv. Vida kad se tradicionalno dodjeljuju nagrade Grada Rijeke, donijet će se odluka o ovogodišnjim dobitnicima, a taj će prijedlog biti formalno utvrđen ovih dana na sjednici gradske vlade na prijedlog Odbora za dodjelu javnih priznanja. Prema tom prijedlogu, ove će se godine nagrada životno djelo dodijeliti književniku akademiku Nedjeljku Fabriju, a bit će dodjeljeno i sedam godišnjih nagrada i četiri zlatne plakete pod nazivom Grb Grada Rijeke, piše Novi list od 21. srpnja.

Nagrada za životno djelo pripast će kako se čini akademiku Fabriju na prijedlog Matice hrvatske Rijeka, Društva hrvatskih književnika Rijeka i HNK Ivana pl. Zajca, za dugogodišnji uspješan umjetnički i književni rad te promicanje ugleda Grada Rijeke u području kulturnog života. Naravno, opće je poznato da je na temelju Fabriovog "Vježbanja života" početkom devedesetih uvelike afirmiran riječki kulturni identitet.

Čast dobivanja nagrade za životno djelo akademik Fabrio zaslužio je u konkurenciji s još sedam predloženih, među kojima je i Zoran Štajduhar Zof, lider kultne riječke art rock grupe Grč koja slavi 25 godina postojanja. Naime, u riječkim umjetničkim krugovima omiljeni i priznati alternativac Zof, čini nam se, zaslužio je nagradu Grada za životno djelo upravo ove godine u najmanju ruku zbog prigodne obljetnice Grča, dok se gospodinu akademiku Fabriju, koji također bez imalo polemike zaslužuje nagradu Grada za životno djelo, ista može uručiti - recimo, godinu kasnije. Zašto?

Prije obrazloženja spomenimo i to da su dobitnici godišnje nagrade članovi rock grupe Let3 za izniman domet na riječkoj i hrvatskoj alternativnoj sceni te za 20 godina uspješnog rada. No, nije li 25 više od 20, pitaju se neki riječki kulturnjaci? Obzirom da isti ne konkuriraju u istoj kategoriji (Zof za životnu nagradu, a "letovci" za godišnju nagradu Grada Rijeke) raspravu ne treba tražiti u tom pravcu - kako nameću neki slabije upućeni. Materijala za kvalitetnu polemiku na temu "Fabrio ili Štajduhar" zasigurno ima, a možda je najbolje prvo pročitati obrazloženje prijedloga o dodjeli nagrade Grada Rijeke Zoranu Štajduharu Zofu za životno djelo, pa onda krenuti u debatu - ako se uopće nađe sluha ovaj "problem".

Prilažemo tekst obrazloženja prijedloga Velida Đekića u cijelosti:

"Za dodjelu Nagrade Grada Rijeke za životno djelo na području umjetnosti predlažem Zorana Štajduhara Zofa. Štajduhar je jedno od krucijalnih imena riječke alternativne rock-scene, koja je kao fenomen popularne kulture u posljednjih dvadesetak godina postala točkom prepoznavanja grada na Rječini u širem okruženju, odnosno koja je važnim dijelom formirala njegov image. Štajduhar je prvoborac riječke alternativne scene i svojim dugogodišnjim djelovanjem postao je po mogo čemu njezin zaštitni znak. To je ostvario kao spiritus movens rock-grupe Grč, osnovane 1982., u udarničko doba riječkoga punka i novog vala, što znači u grupi koja 2007. bilježi jubilarnih 25 godina djelovanja.

Štajduhar je tipičan predstavnik riječke glazbene alternative, time i gradske umjetničke alternative u cjelini, zbog više razloga. Ti se razlozi u njemu amalamiraju, pretvarajući ga u simbol riječke alternativne scene.

Prvo, njegov umjetnički rukopis od samih je početaka postavljen beskompromisno problemski, odbijajući i primisao odstupanja od radikalna obračuna sa svim očekivanjima glazbenog i socijalnog mainstreama. Umjetnički program grupe koju predvodi jezgrovito je, odsječno i šokantno predočen u njezinu nazivu. Bliskost s postulatima art bruta u Štajduhara je izravna. Jedan od iskaza koji to potvrđuju je nadasve sugestivno uglazbljenje Goranove pjesničke „Jame“. Štajduharovo umjetničko djelovanje ne ograničava se na glazbu, pa ni na njoj pridružene stihove. On je izvanredan performer, čiji scenski nastupi nude art brut u svojoj ekstazi, uz vizualizaciju animalnih ishodišta u čovjeku, što ne ide bez bola, krvi, tame i znoja.

Drugo, upravo je neugoda koju priziva Štajduharov umjetnički profil razlogom uporna odbijanja domaćih diskografskih kuća da službeno zabilježe njegovo djelovanje na oficijelnim nosačima zvuka. Štajduharov Grč postao je lakmus-papir licemjerja sustava u kojemu nam je poodavno živjeti, sustava koji neproblemskom i komercijalnom kiču otvara vrata lako, ali umjetničkoj i socijalnoj provokaciji nikako. Ma koliko ta provokacija, iskazana putem Grčova glazbeno-scenskog rada, značila jedan od antologijskih vrhunaca domaće pop-kulture uopće, pa i ne samo domaće. Grč ne želi „život u ritmu muzike za ples“, cijena je toga drakonska, a on ju je od samog početka spreman prihvatiti.

Treće, tu drakonsku cijenu tvrdoglavo prihvaća plaćati čak dva i pol desetljeća, poručujući uvijek isto: kompromisa ne može biti. Tom je fascinantnom dosljednošću postao moralna vertikala riječke rock-alternative, njezino slovo razlike kojim je definirala svoj identitet s onu stranu od diktata industrije zabave, slovo razlike koje joj daje unutrašnju snagu da izdrži i kad se čini da izlaza nema, slovo razlike koje inficira nove gradske umjetničke snage da se uvijek iznova nadovežu na rad riječkih pankerskih i novovalnih prvoboraca. Dosljednost trajna 25 godina postala je izvor nadahnuća. I medij poruke koja kaže: ako je išta trajno u našim životima, onda je to bol, u tomu promjene nema, a ne može je ni biti.

Četvrto, takav kakav jest (uz ostalo: nezaposlen i narušena zdravlja), Štajduhar je zapravo pretvorio vlastiti život u umjetnički čin. Ako je ikad itko dvojio misli li on ozbiljno – štoviše, misli li cijela riječka alternativna scena ozbiljno! – Štajduhar je najbolji dokaz kako je cijela stvar s riječkom alternativom ozbiljna toliko da ozbiljnija ne može biti.

Zaključimo.
Premda Zoran Štajduhar nije onaj kojemu priznanja sredine mogu udahnuti bilo kakvo novo svjetlo u radu, jednostavno zato što je, kažimo to metaforički, neopozivo odabrao hod tamnom stranom ulice, to nije razlog da grad na tu tamnu stranu ne usmjeri pogled i na taj način pokaže vlastitu svijest o vrijednost umjetničkog pečata kojim Štajduhar ostavlja ekskluzivan trag na gradskom licu. Davnu grešku s alternativcem Kamovom ne treba ponavljati.

Prijedlog teksta priznanja: Za krucijalan doprinos riječkoj alternativnoj umjetničkoj sceni, kojim je snažno pomogao formiranju suvremena gradskog imagea."

Riječka javnost čeka odgovor Gradskog vijeća i postavlja pitanje nije li Odboru i Gradskom vijeću ipak promakao naoko "mali" čovjek kojeg se sasvim opravdano smatra moralnom vertikalom i zaštitnim znakom riječke rock-alternative kojom se Riječani i Grad Rijeka toliko ponosno diče? Nadalje, čeka se odgovor Zofovih kolega glazbenika - riječkih rockera i strukovnih udruga poput, recimo, Hrvatske glazbene Unije - podružnica Rijeka.

Zoran Štajduhar Zof je u jednom intervjuu za RiRock.com rekao: "Nikad sluge, nikad gospodari!" - vjerojatno je ta izjava ujedno i ključ razrješenja ove dileme u kojoj su uznici unaprijed osuđeni na ignoriranje - pitanje je samo s koje ste strane ogledala.

Mate Bogut - RiRock.com, svibanj 2007.