''Should I fall out of love, my fire in the light
To chase a feather in the wind...''

Druidi su vjerovali da odjeveni u pernati ogrtač mogu prelaziti u druge dimenzije. Robert Plant, koji sebe više voli smatrati Keltom nego Englezom, sa perom u vjetru u svom logu, kao da ponekad zaista pređe u višu dimenziju i vrati se u ovu zemaljsku da nam kroz svoju glazbu ispriča neki novi nastavak svoje priče koja kreće još od djece cvijeća i stvaranja mita Led Zeppelina te zadržava uvijek mistični ton koji nas treba podsjetiti na vlastitu spiritualnost, i, da skrenem ovdje naglo sa interdimenzionalnih razglabanja, uvijek je to čista pozitiva.

''Da li se još netko sjeća smijeha?'', pitao bi Plant usred izvedbe "Stairwaya" na koncertu '70 i neke i isti taj čovjek u 21. stoljeću ispija čaj iz keramičke šalice s tamburinom u drugoj ruci na stejdžu i podsjeća nas svih da trebamo ''jako ogromno, jako puno ljubavi''. Imala sam priliku jednom prisustvovati nastupu uživo ovog barda, gurua, druida ili kako vam drago, u nekom malom Splitu bez neke pretjerane gužve i u ljetnom izdanju Prokurativa, i osobno smatram to jednim od najvećih ukazanja ikad u svijetu glazbe. Nastranu vlastita opčinjenost njegovom pojavom i labeliranje njega 'zlatnim bogom' u napadnim tabloidima Ruperta Murdocha, razmotrimo li pozorno Robijev lik i djelo, nameće nam se jedinstveni zaključak: tip je genijalac.

'Što je don Quijote bez svog Sancha Panze', reći će neki koji uporno priznaju samo Page/Plant dvojac, koji zacijelo jest jedan od najzanimljivijih sudara talenata u povijesti i jezgra Zeppelina, no sam Robert je karizmatičnija ličnost nego mu se to prizna, nazivajući ga stalno 'samo' bivšim frontmanom jednog od najvećih bendova svih vremena. Otkad je krenuo u solo karijeru, otvoren je novim stilovima i tehnologiji, ali ne gubeći pritom na težini i poruci koju glazbeno djelo sa sobom nosi.

Nakon Honeydrippersa iz osamdesetih, njegov novi bend koji izaziva pravo iznenađenje i uzbuđenje i sve te neobične senzacije, jest Strange Sensations, sa kojima stvara između ostalih i album krcat originalnih uradaka Mighty Rearranger, pored dotadašnjih obrada (u pravom smislu riječi). Na taj način, čovjek enciklopedijski svrstan u heavy metal bend, okružuje se ljudima kao što su recimo, bivši suradnici jednog trip hop benda Portisheada, bubnjar Clive Deamer i klavijaturist John Baggot te stvara glazbu najneobičnijih poveznica koje će spojiti Delta blues sa afričkim i arapskim instrumentima. Plantova zaljubljenost u egzotične zvukove jednog Maroka ne prolazi nezapaženo ni u DVD uratku snimljenom sa Jimmijem, "No Quarter: Unledded", gdje nam je dana prilika hitove Zeppelina doživjeti na posve nov način i ubosti novu notu tamo gdje ste mislili da ste već sve vidjeli, pomaknuvši samo malo cijelu priču na istok izuvši cipele i plješčući na ''Wah Wah''. Šireći svoje horizonte, od dobro znanih tendencija ka velškoj mitologiji, nordijskoj Valhalli, Tolkienovim likovima, Robert s nekim novim entuzijazmom za afričkom kulturom, pomiče zvučne granice, te kao da vrši akupunkturu te zaboravljene zemlje, budi neke nove glazbene energetske točke i nas kao slušatelje budi iz kreativnog sna i dokazuje da je čak i danas zaista moguće stvoriti nešto novo bez da pokušavaš napraviti što veću budalu od sebe na stejdžu, kako se to već radi.

Ono zbog čega se Robi vrti na radiju posljednjih dana, unatoč svemu, ipak je vezano uz njegov najnoviji projekt i posve neočekivanu suradnju sa bluegrass pjevačicom Alison Krauss. Ovom neobičnom duu producentom je odlučio postati dobro znani T Bone Burnett i zajedno su stvorili izvrsni "Raising Sand" koji je album obrada, ali zahtjeva od nas da ponovno definiramo i utvrdimo pojam 'obrada' kao izvlačenje starih, nepravedno zapostavljenih djela koja su bila svojevrsni puls vremena u kojem su nastale te preobražaj istih u materijal prilagođen razmaženim ušima urbanog čovjeka uz pažljivi odabir alata koji će se pritom koristiti i sve to treba prepustiti ljudima koji će staru priču znati ispričati na novi način, što nas opet vraća na Planta kao najbolji mogući izbor. On i Alison donijeli su nam magičnu interpretaciju Waitsove 'Trampled Rose', 'Gone, Gone, Gone' Everly Brothersa, sada nagrađenu i Grammijem, 'Nothin' Townesa Van Zandta, te između ostalih i obradu Page & Plantove 'Please Read the Letter'. Album donosi eklektični miks folka, countrya, bluesa, rockabillija i miriši na amerikanu, američku korijensku muziku čiji je Alison dio, a Robert dobar poznavatelj. Uspjeli su dočarati glazbu američkog juga na moderan način, kao što to recimo zna Calexico, na koji me na albumu povremeno podsjećaju i ponovno izgleda da sve što Robert dotakne, oživi i zabljesne i izgleda da će još sjati, pa tako, nadam se i pod svjetlom reflektora na najavljivanoj europskoj turneji, čiji će koncert, koji već bude prostorno najbliži, bude li i njega producirao Burnett, trebati zaokružiti žarkim crvenim markerom u svom kalendaru i nikako propustiti.

Robert Plant & Alison Krauss – Gone Gone Gone (Done Moved On)



Chesire Kath - RiRock.com, veljača 2008.