Antitehnološka predavanja s Liburnicona

Na prvom Liburniconu (SF konvenciji održanoj u Opatiji 20. i 21. srpnja) održana su, između ostalih, dva predavanja Marjana Vejvode i Korada Korlevića. Zajednički im je bio stav protiv tehnološke civilizacije.

Vejvoda, sveučilišni profesor, se u svom predavanju osvrnuo na 2. zakon termodinamike – entropiju i primijenio je na razvoj, odnosno raspad civilizacije.

Rekao je da tamo gdje se stvori red po zakonu entropije nužno se javlja i nered, tako u prirodi kada naraste neka travka, odnosno nastane nešto malo reda (koliko je u prirodi moguće) nastane minimalno nereda. Međutim, kada se izgrade gradovi s pravilnim rasporedom ulica i pravilnim kućama nered koji nastaje je mnogo veći od reda. Drugim riječima red koji predstavljaju gradovi izaziva kaos (što je vidljivo po sve obimnijoj crnoj kronici u novinama). Entropija se ubrzava, pa stoga (kao što zakon kaže da je entropija zaslužna za raspad nečega, tvari, odnosno zaslužna je što sve stvari teže propadanju) tim redom se ubrzava kraj svijeta jer, što je nered veći to je sistem manje sposoban obavljati koristan rad.

Tome još više doprinosi ovisnost naše tehnološke civilizacije o znanosti koja sve stvari kategorizira, odnosno uređuje, te time još više doprinosi neredu i ubrzava svoj kraj.

Na to se nadovezalo predavanje Korada Karlovića iz Zvjezdarnice Višnjan o svjetlosnom zagađenju.

On je rekao da najoptimističnija predviđanja tvrde da tehnološke civilizacije traju maksimalno 300 godina. To znači da nam je najviše ostalo još nekih 150 godina?
Kao primjere civilizacija koje su propale zbog pretjeranog iskorištavanja resursa i tehnologije naveo je civilizaciju Maja u Meksiku i civilizaciju Uskršnjih otoka, a kao pozitivne primjere civilizacija koje su opstale tisuće godina upravo zbog svoje antitehnološke usmjerenosti naveo je Japan kamo je jedan vladar zabranio sječu šuma pod prijetnjom smrtne kazne, zatim Indiju gdje su se od zlouporabe tehnologije obranili kastinskim društvenim uređenjem (u što se baš i ne uklapaju ljudska prava – što je važnije?) i Kinu koja je zabranila istraživanja i otkrića, a cilj svakog učenika je bio da dostigne, a ne prestigne, svog učitelja.
Opet prežimanja predavanja.

Naime, Vejvoda je u svom predavanju spomenuo anegdotu o kineskom vladaru koji je vidjevši seljaka kako se muči sa vađenjem vode iz bunara, želio ga podučiti kako da si lakše, odnosno sa đeramom (preko poluge) olakša vađenje vode. Seljak mu je na to odbrusio da on to zna, ali ne želi koristiti stroj (makar taj najprimitivniji), jer kada čovjek koristi stroj počinje se ponašati kao stroj, te na koncu gubi svoju dušu.

Iz tog razloga su Kinezi ograničili korištenje tehnologijom, dok je u Europi došlo do potpuno drugačije situacije, stoga smo prema ovoj anegdoti mi europljani bezdušni strojevi i našoj tehnološkoj civilizaciji prijeti brzi kraj!

Zato, da bi izbjegli kraj civilizacije i gubljenje duše (odnosno da bi je vratili – što god to značilo) potrebno je u potpunosti promijeniti način života i početi se ravnati po prirodnim ciklusima (primjerice zbog pretjeranog i neekonomičnog osvjetljenja čime životinje više ne prepoznaju ciklus noć dan galebi uopće ne spavaju, brže rastu, već su počeli jesti štakore, a ako se tako nastavi nakon goluba meta galeba mogli bi postati ljudi – kao bizarnost istaknuo je Korlević u svom predavanju).

Čini mi se da je pristup takvom životu u skladu s životnim ciklusima nešto što nalaže kineska filozofska škola Taoizma. Možda je to rješenje problema?

Marin Tomić - RiRock.com, srpanj 2007.