Uro©kavanje

Nitko ne zna reći što mu je droga novoga otkrila o rocku, no usprkos tome mnogi se trude biti upleteni u tu rabotu. Po mjerilima kojima je netko rock izjednačio sa seksom i drogom, ja nikad i nisam bio neki rocker. Drogu ne konzumiram, cigarete su mi odavno zabranili pa s vremena na vrijeme tek pućkam lulu ili cigaru, alkohol ne volim, a seks… pa ok, tu sam na svome. Zahvaljujući rocku, već dugi niz godina imam aktivan život. Naime s jednom plavom koja nije mogla odoljeti gitarističkoj seansi na nekom tulumu, danas živim u braku… mada kad bolje razmislim, to i nije neki rockerski doseg.

Za početak, jebem mater onoj budali koja je izmislila devizu „Seks, droga i R'n'R'“. Čisto zato da odmah odradim onaj dio koji se u tekstu tiče seksa. Potreba za seksom ima veze s rockom koliko i s bilo kojom drugom glazbom. Ako razmišljamo da seks donosi vrhunaravni osjetilni doseg isprovociran prirodnim putem, možda je i razumljiva njegova usporedba s glazbom u kojoj istinski uživate, no čemu se isti vezuje isključivo uz rock? Zašto nekome tko gušta u Bartoku ne bi krilatica bila „Seks, knjiga na glavi i komorna glazba“? Jesu li rockeri imali jači marketing.

Osjetilne ekstaze izazvane neprirodnim putem pak, ponajčešće drogom, također su se nepotrebno našle u ovoj priči. Ovo nije tek moja pretpostavka, i poprilično mi se jebe (posljednji put se u tekstu dotičem seksa) za ostavštinu te glazbe koja se kroz povijest trudila dokazati suprotno. Ja sam čitav svoj život gorljivo uživao u rocku bez ikakvih stimulansa, i sumnjam da sam zbog toga nešto propustio. Iskreno, sva moja iskustva s drogom svode se na dva povučena dima marihuane nakon kojih mi je bilo neugodno što me, za razliku od ostalih nije „puklo“. Možda mislite kako zbog toga i nisam prava osoba za preispitivanje ove teme, no barem sam iskren, a jebeš (evo još ovaj put) neiskrenog rockera. Ipak mislim da je baš to moje (ne)iskustvo najjači adut, i zato ću glasno napisati pa kud puklo; slogan o seksu, drogi i rocku, tek je djetinjasto isfuravanje nove spoznaje kojoj se posrećilo. I seks, i droga i rock glazba, otkrivaju se nekako istovremeno, u adolescentskoj dobi, i svaki je od ta tri subjekta jednako fascinantan za mladog čovjeka. Ako si krivovjerni sljedbenik te devize, uvijek možeš glumiti i barem izgledati uro(c)kano, što čitavoj priči nimalo ne pomaže. Masa je popušila priču, a i policija kao dio mase, čemu možemo zahvaliti opsadna stanja po koncertima na kojima u pravilu, ima droge u jednakoj mjeri koliko je ima u bilo kojem kafiću tijekom radnog dana.

* * *
Neki dan na Harteri 3, imao sam bliski susret s genetskim mutantom Hulka i CroCopa. U sred neobaveznog razgovora u dvorištu Hartere, 140 kilograma mišića u civilu, potapšalo me po ramenu krišom mi pokazujući značku. Čudno mu je mirisao moj smeđi papirnati tuljac napunjen aromatiziranim duhanom. Meni je jasno da policajac na zadatku ne može prići osumnjičenome i reći „Dobra večer“, ta ne živimo u civilizaciji. Međutim kod mene drskost ima dosta uzak hodnik za provlačenje prema komunikaciji, koja uz to nije uvjetovana vizualnim dojmom, tako da sam ispao bandoglavi sugovornik, buntovan k'o pravi rocker. Kad je zatražio, cigaru nisam ugasio, štoviše, kad mi ju je pokušao uzeti iščupao sam mu je iz ruke. Za moje čuđenje, tip se naklonio i rekao „U redu je“. Kasnije sam skužio da je razlog odustajanja od mog saslušanja, kriminalne obrade, uhićenja, ili čega li već, bio taj što je u istom društvu sa mnom stajao gradonačelnik. Tek tad mi je tlak natjerao krv na nos. Dakle, u ruci sam mogao imati ne džoint, već Oshov poster, sarin i dobru volju da pobijem pola Hartere, svaku daljnju nakanu da se stvar ispita do kraja, otklonila bi Obersnelova nazočnost. Postoji još i gora opcija; da je Obi duvanio maru, HulkCop bi se zasigurno uz smiješak jednako naklonio.

Ono što me ipak najviše ljuti, jest činjenica da je te večeri u Harteri na prilično vidljivim mjestima ležalo nekoliko urokanih mladih ljudi. Meni bi bilo logično da se takve klince privede, i to ne zbog krivične, već zbog medicinske obrade. Srećom se nitko nije zagušio u vlastitoj bljuvotini ili bio pregažen od mase. Hitna je parkirana na ulazu, i najmanje što se moglo za njih učiniti jest prijevoz u bolnicu i poziv roditeljima da dođu i pokupe svoju djecu. Ako je istina da sve to počinje u roditeljskom domu, ne bi li prvi korak trebao biti upoznavanje roditelja s time da im se dijete te večeri zaigLalo u mraku? Ovako, ta će mladost u neko doba doći sebi, umiti se na fontani, i poletni stići na nedjeljni ručak. Međutim, u Harteri se takve klince prekoračivalo kako bi se po ramenu potapšalo mene, na kojemu se izdaleka vidi da sam narko nedonošče. Forma je zadovoljena, rezultat je nebitan, poglavito onaj dugoročni. Sad se pitam što policija uopće radi na rock koncertima? Po svemu sudeći isto ono što seks i droga rade uz rock and roll. Zadovoljavaju formu.

Iz povjerljivog izvora doznao sam da je te večeri na Harteri policija zaplijenila devet komada zabranjenih stimulansa. Devet komada, u masi od nekoliko tisuća ljudi, siguran sam da bi pred svakom osnovnom školom zaplijenili više. Zašto mi spominjući osnovnu školu na pamet padaju pedofilske afere s Katoličkom crkvom? Usprkos tome što ih se previše nagomilalo, stav je medija da je riječ o izoliranim slučajevima. Nedvojbeno i jest. No zašto droga na rock koncertima ne uživa istu olakšicu već se svakog posjetitelja u startu drži „krivim“?

Seks, droga i rock and roll, dakle? Ako baš moram secirati, seks je nagon, droga je stimulans. Stimulansom možeš isprovocirati nagon, neka ih zajedno. No gdje je u svemu tome rock? Rock je feeling. Ako ga želiš iskusiti, preporučujem uzimanje čistog. Snažnije djeluje i duže trese, iskustvo je orgazmično, a i ne šteti ako se navučete.

* * *
1999. sam već imao dugogodišnji alkoholni apstinentski staž. Iste godine s Gradom sam održao koncert u Kopenhagenu. Jedan od dogovora s organizatorom koncerta bio je da se od ulaska u dvoranu, pa do kraja koncerta ne smije konzumirati alkohol. Novac nismo imali, a u backstageu nas je čekala samo voda. Meni je bilo svejedno, no bendu kao poznatom ljubitelju piva ovo je poprilično teško palo. Tračak nade ukazao se sat vremena prije nastupa. U jednom nam je času prišao omaleni, krivonogi simpatičnjak i predstavio se kao Bahrija. Bio je izbjeglica iz srednje Bosne trajno nastanjen u Kopenhagenu, i s velikim je oduševljenjem dočekao koncert Grada. Prišao je, rukovao se, i kao stari fan benda nabacio pošalicu „Š'a ima ba? Ima li nešto?“ Odmah po upoznavanju Bahrija nam je dao do znanja koliko mu je ova večer posebna. „Momci, ako ne zamjerate, ja bih vas počastio, al' prvo jedan mali poklon“. Nasmijanih li lica i razgaljenih duša… U kratkom smo roku svi u rukama držali po mali privjesak, minijaturu bosanskog stećka koje je Bahrija izrađivao i prodavao, te tako sebi financirao studij kiparstva. Bahrija se u zagrljaju benda primakao šanku, i taman kad su neki pomislili kako će napokon pasti runda pive, Bahro je iz džepa izvadio poveći smotak hašiša. Možda smo mu kasnije trebali objasnili kako bi pivo vulgaris, a ne hašiš, bio odličan početak jednog dugog prijateljstva. Ovako su se dečki smrknuti odvukli u backstage. Nadam se da je Bahrija uživao u koncertu, sa ili bez droge, i da nije čuo okljaštrenu devizu o rock and rollu koju mu je s tonom gorčine netko iz benda uputio: „Jebem tebe i drogu!“

Zoran Žmirić - RiRock.com, lipanj 2007.