David Lynch & Roy Orbison

U ovom ću se članku osvrnuti na vezu između režisera Davida Lyncha i pjevača Roy Orbisona. Naime, Orbisonove pjesme se mogu čuti u dva Lynchova filma "Blue Velvet" i "Mulholland drive", dok je u ostalim Lynchovim filmovima preko njegovog stalnog muzičkog suradnika u filmovima Angela Badalementia prisutan stil Orbisonovih nježnih balada. Između ostalog Lynch je režirao Orbisonov "Best of" album, odnosno odredio način na koji će Orbison ponovno snimiti svoje hitove.

U filmu "Blue Velvet" centralni dio zauzima upravo Orbisonova pjesma "In Dreams", koja prikazuje dva elementa, uobičajni muzički ukus američkog predgrađa, ali u čijoj se pozadini (pozadini predgrađa, ne muzičkog ukusa) kriju mračne i zastrašujuće stvari, pa pjesmu kao svoju prijetnju koristi glavni negativac kojeg utjelovljuje Denis Hopper. Posjeta u snovima kao neki željno očekujući događaj, kroz prijetnju glavnog negativca postaje upozorenje da osoba više nije sigurna niti u stalnom životu niti u snovima. Drugim riječima nema kamo pobjeći. Da bi dodatno to potkrijepio glavni negativac prijeti osobi tako što joj govori da će joj poslati ljubavno pismo, a njegovo ljubavno pismo je metak iz pištolja i ako dobije ljubavno pismo od njega sjeban je zauvijek.

Važan element, kojeg sam već napomenuo, jest taj da kao što Lynch u prikazuje dvostruko lice američe suburbije-prividno miroljubiva, a ispod te ružičaste površine nalazi se pravi horor (klasičan i najpoznatiji primjer je Lynchova serija "Twin Peaks"), tako se odnosi i prema Orbisonovim pjesmama. One su prividno ljubavne balada, ali koje u sebi donose neku tmurnu melankoličnu atmosferu, koja nije mogla nastati iz pukog osjećaja zaljubljenosti, već iz neke traumatične proživljene situacije (Orbisonu su u požaru stradala dva sina, žena u prometnoj nesreći, a on sam je svojim stilom - vječno obučen u crno i s tamnim naočalama, davao dojam pomalo zastrašujuće osobe koja se skriva iza ljubavnih balada).

Lynch taj horor u potpunosti otkriva u svojim filmovima. Tako u "Blue Velvetu" vidimo pjevačicu koja u noćnom klubu pjeva Orbisonovu romantičnu baladu "Crying", a tek kasnije saznajemo da je ucijenjena i da joj je dijete oteto, a muž najvjerojatnije mrtav. Tada počinjemo njezin afektivan nastup promatrati iz sasvim drugačije perspektive.

Orbisonovu pjesmu "Crying" Lynch koristi i u film u "Mulholland Drive", kada u klubu "Silencio" pjevačica Rebekah del Rio, pjeva tu pjesmu acapella, na španjolskom jeziku. U jednom trenutku ona pada mrtva, a pjesma i dalje ide. Ono što se činilo pravim pjevanjem i jako emotivnim iskazivanjem njezinog bola postaje iluzija. Odnosno Lynch nam opet kroz tu pjesmu prikazuje da stvari nisu onakve kao što nam se to naprvi pogled čini. Iza tog površinskog omota krije se nešto dublje, mračnije, zlokobnije. Tome u prilog ide i to što pjesmu "In Dreams" u filmu "Blue Velvet" svodnik također izvodi na play back.
"In Dreams" i iluzija. Iluziija, odnosno sa sretnog života u predgrađu kojeg Lynch svojim filmovima razara i suočava sa zlom koje je u pozadini tog lijepog sna.

Osim zbog razbijanja iluzije, Lynch korištenjem Roy Orbisonovih ljubavnih pjesama u horor kontekstu (kao što je "Blue Velvet" kada Orbisonovu ljubavnu posjetu kroz snove Denis Hooper preokrene u prijetnju smrću) postiže osjećaj istovremene ugode i straha, što odgovara najjačem mogućem ljudskom doživljaju, odnosno onome što Kant naziva uzvišeno.
To je jedini trenutak kada čovjek može doći u doticaj s apsolutom i recimo spoznati boga i donekle prodrjeti u noumenom. To se ostvaruje preko matematičkog i dinamički uzvišenog. Matematički uzvišeno jest situacija kada suočeni sa beskonačnim nizom brojeva mi uviđamo beskonačnost, dok je Dinamički uzvišeno kada se suočimo s nekim monumentalnim prirodnim fenomenom poput ogromnog oceana ili velike planine i spoznamo kako smo mi mali u odnosu spram tako nečega velikog. Naša imaginacija se tada počinje protezati preko granica razuma, odnosno njegovih kategorija koje nam omogučuju poimanje pojavnog svijeta, tako da mi prekoračujemo fenomenalni svijet, ali samo malim dijelom da bi spoznali apsolut. Kako ništa razumsko ne slijedi to širenje imaginacije ta naša apoznaja nije potputna. Jedino što dobivamo shvaćanjem apsoluta i našim suočavanjem s beskonačnim jest osjećaj istovremenog divljenja spram tog predmeta koji simbolizira beskonačnost (brojki, oceana, planine) ali istovremeni osjećaj straha zbog nesrazmjera čovjeka prema apsolutu. To je osjećaj uzvišenog.

Čini mi se, kao što sam već naveo, da Lynch kombinacijom horora i romantičnih balada kroz svoje scene koje upravo zbog poznate Lynchovske nedorečenosti stvaraju osjećaj apsoluta, daje promatraču filma upravo taj osječaj uzvišenog.
Po mom mišljenju to je najveća vrijednost Lynchovih filmova.

Marin Tomić - Ri-rock.com, ožujak 2007.