Izlazak iz vremena

U pomalo paradoksalnom međusobnom poništavanju dana i noći u pjesmi "Break on through" grupe The Doors krije se težnja za probojem na drugu stranu. Kakvu drugu stranu i što se tamo nalazi? U samoj pjesmi se pomalo opisuje, druga strana je "very strange, deep and wide" ili jako čudna, duboka i široka. Zapravo, bolje reći apsolutna. Težnja za apsolutom se i skrivala iza samog imena grupe The Doors, želja za probijanjem iluzije ovoga svijeta i spoznaje apsoluta ili konačne istine.
A kako uopće spoznati da živimo u iluziji i da postoji nešto više od ovoga svijeta?
Dat ću par primjera.

Mircea Eliade u svojoj knjizi "Slike i simboli" spominje indijski mit o isposniku Naradi i bogu Višnuu. Budući je Narada mnogo trpio, drugim riječima bio pravi asket, stekao je naklonost Višnua. Stoga bog odluči ispuniti bilo koju isposnikovu želju. Naradu onda kaže bogu "Pokaži mi čarobnu moć svoje maye (iluzije)!". Višnu prihvati želju i kaže Naradi neka ga slijedi. Našli su se na pustom putu pod jakim suncem. Višnu zamoli Naradu neka mu iz obližnjeg sela donese vode. Narada ode u selo i tamo sretne prelijepu djevojku zbog koje zaboravi po što je došao... i tako, kako ide u pričama, on je oženi, dobije troje djece... No, nakon dvanaest godina što je proveo živeći na selu sa svojom obitelji dogode se poplave koje mu unište posjed, ubiju ženu i djecu i na kraju bujica ponese i Naradu. On se tada osvjesti na pustom putu iz koga je krenuo u selo, a Višnu ga upita "Dijete moje! Gdje je ona voda što si mi trebao donijeti? Više od pola sata te čekam!"

Dakle, ono što je bitno za ovaj članak jest da je Narada oženjen proveo dvanaest godina, dok ga je Višnu "istovremeno" čekao samo pola sata da donese vodu. Drugim riječima Narada je proživio skoro cijeli jedan život unutar pola sata. Dva paralelna života, koja su moguća zbog moći maye (iluzije).

Naime, prema hinduskoj tradiciji maya (iluzija) se jedino može dogoditi unutar vremena ili kako Mircea Eliade piše, "Višnuina kozmička maya se očituje kroz vrijeme". Mogućnost življenja cijelog života unutar trenutka drugog života, otkriva nam da je sve što vidimo oko nas iluzija. Kada čovjek konačno razbije veo maye odnosno iluziju vrijeme se ukida, sve postaje sadašnjost. Postojanje prolaznosti vremena je indikator iluzije, a onaj tko može manipulirati vremenom, poput Višnua, nadišao je iluziju, dok se spoznaja iluzornosti svijeta, odnosno prosvjetljenje u indijskoj tradiciji prikazuje kroz proturječne situacije, poput navedenog primjera življenja cijelog života unutar malog trenutka drugog života.

Između ostalog vrijeme je ono što uništava svemir, ili kako kaže Krsna Aryun: "Ja sam vrijeme koje, kako napreduje, tako uništava svijet." A nakon uništenja svemira sa svim svijetovima, dolazi ponovno do stvaranja svemira i vremenski ciklu podijeljen u četri yuge: krta yuga (zlatno doba) pa treta yuga, dvapara yuga i na kraju doba u kojemu mi živimo, najgore i najlošije doba od svih kali yuga. Osim što je svaka naredna yuga sve gora, svaka naredna je sve kraća, što pokazuje kako vrijeme, glavni znak iluzije, razara svemir.
Jedini način kako se može izbjeći vječno ponavljanje i postojanje unutar tih ciklusa jest spoznaja i razbijanje vela maye.

Dat ću još jedan primjer da još pobliže objasnim što želim reći.
U filmm Martina Scorsesea "Posljednje Kristovo iskušenje", nakon što Isusa pribiju na križ i on u agoniji pomalo klone, dolazi mu Sotona u formi djevojčice, vadi mu čavle te ga skida s križa. Važno je napomenuti da Isus ne zna da je djevojčica Sotona i odlazi s njom sa križa. Djevojčica ga vodi (opet selo i lijepa djevojka) kod Marije Magdalene, koju Isusu oženi, ona mu rodi djecu, a djeca mu rode unuke. Nakon što je Isus proživio miran život poljoprivrednika, na samrti mu dolazi Juda koji mu objašnjava da je cijeli njegov život bio iluzija koju mu je stvorio Sotona, samo da se Isus ne bi žrtvovao i spasio ljude. U trenutku kada Isus spozna prevaru budi se ponovno na križu u boli, spoznajući da se othrvao posljednjem iskušenju kojeg mu je pripremio Sotona.

Ovdje ponovno imamo situaciju da je jedna osoba u jednoj sekundi života proživjela cijeli drugi život. Opet nam se pomoću relativnosti i iluzije vremena razotkiva nestvarnost ovog svijeta u kojem živimo. A ako je moguće proživjeti jedan cijeli život u jednom trenutku drugog života, zašto ne bih u jednom trenutku preživio stotinu života i unutar trenutaka tih života proživio još stotinu i tako bezbroj. A ta mogućnost življena bezbroj života u jednom trenutku nam ukazuje na nestvarnost onoga što inače nazivamo "stvarni svijet, stvarni život". Taj naš "stvarni svijet" je samo varka koju mi primamo svojim osjetilima. Prava istina, odnosno apsolut, je u potpunosti bezvremenska, a izlaženjem iz vremena mi ostvarujemo prosvjetljenje.
Da svi primjeri ne budu svedeni samo na mitove i filmove, pobrinuli su se ljudski snovi. Mi u nekoliko minuta našeg života možemo odsanjati priču koja traje nekoliko sati. I što nam to govori o našem životu? Da je sve što vidimo oko sebe iluzija. Ako je moguće paralelno živjeti dva života onda ova stvarnost koju vidimo nije jedino što postoji, nije sve što postoji, nego tek kulisa iza koje se krije... što? Jedino što iz svega što sam napisao mogu zaključiti jest da iza te kulise nema vremena. Sada, teško je s mozgovima uvjetovanim od vela maye uopće zamisliti kakva je ta egzistencija, ali jedino što približno možemo zamisliti jest nestanak protoka vremena. Jedna vječna sadašnjost.

A da ne bude sve tako mistično obojano, u prilog dokazivanja iluzornosti postojanja možemo se poslužiti jednom izjavom engleskog filozofa Bertranda Russella. On je izjavio, "Možda je cijeli svijet sa svojom povijesti nastao prije pet minuta."

Što to zapravo znači? Da nam nikakvo znanje o svijetu oko nas, bilo iz fizike ili iz povijesti ne može sa sigurnošću tvrditi da ovaj svijet zbilja postoji, jer možda su sve povijesne knjige falsifikati koji su usklađeni s lažnim memorijama koje nam je stavio neki... možda Descartesov zli demon. Dakle, ova priča se na kraju vraća uvijek Descartesu i njegovoj sumnji da je možda ovaj svijet kreacija jednog zlog demona koji eksperimentira sa nama, (vara nas jer je zao). I kako demona pobijediti? Descartesov recept je "mislim, dakle jesam", što znači "može me demon varati i sve oko mene može biti iluzija, ali to što ja mislim, mi dokazuje da ja postojim". I ta samospoznaja je prvi korak u cijepanju vela maye.

Marin Tomić - Ri-rock.com, veljača 2007.