|

Početkom prosinca 2006. na
riječkom brodu Arca Fiumana predstavljena je
prva knjiga Marina Tomića "Cyber joint + Sex i
nasilje". Knjigu objavljuje izdavač Zigo pod
Creative Commons licencom, a izlazi u ediciji
Katapult koju vodi istoimena udruga mladih iz
Rijeke. Knjiga se sastoji od kratkog SF romana
"Cyber joint" i zbirke priča "Sex i nasilje".
Neke od priča možete pročitati i na Marinovom
filozofsko-rockerskom blogu
http://whiskybar.blog.hr,
a Ri-rock.com, za koji Tomić često
objavljuje tekstove, donosi kraći sažetak knjige
iz pera samog autora, uz dodatak jednog poglavlja
njegove knjige.
Vozeći se svakodnevno autobusnom linijom 32 od
1996. godine, odlazeći na probe svojih muzičkih
grupa ili na predavanja, pred mojim očima su
počele nicati sve veće i veće reklame danas
poznatije kao jumbo plakati. U njihovom početku
plakati su mi znali biti zanimljivi, a u nekim
paranoičnijim danima u njima sam pronalazio
skrivene poruke i predviđao budućnost, he, he,
he... Ipak negdje oko 2000. godine ili 2001.
došlo je do zasićenja, jer su se jumbo plakati
tako rasporedili po mojoj svakodnevnoj cesti od
Opatije do Rijeke da sam, prije nego što sam
pogledao film Brazil, zaključio da neće još
mnogo vremena proći kada će uz cestu stajati
veliki zid s nanizanim reklamama.
Počela me živcirati činjenica što je svaki
komadić mojeg života okružen reklamama, na
cesti, na ulici, na faksu baš svugdje. I reklame
zbilja jesu utjecale na budućnost, stvarale su
od ljudi paranoična bića koji biraju proizvode
kao što biraju strane u ratu, muziku koju
slušaju, klubove za koje navijaju. Shvatio sam
da je naš život u potpunosti uvjetovan
korporacijama i da se one bore za našu dušu (ovo
duša nemojte doslovno shvatiti) poput demona iz
zaraćenih frakcija. Zabrinut takvim 'crnim
mislima' jedinu utjehu mi je pružalo spavanje,
odnosno snovi u koje reklame za razne proizvode
još nisu ušle. I onda mi je sinulo; 'Konačno
ropstvo i pobjeda korporacija bi bila kada bi
nam mogle u snove ubacivati reklame za svoje
proizvode'. Tada bi definitivno bili podčinjeni.
Tako je nastala početna ideja iz koje su se
razvili 'proizvođači snova'. Tu ideju sam u
početku iskoristio u pjesmi koju sam trebao
ukomponirati u komad muzike sa svojom grupom.
Pjesma je išla ovako:
Komercijalizacija snova
Kada budu naučili
Kontrolirati nam snove
Naplaćivat će nam
Spavanje
Ako nemaš para
Nećeš sanjat'
100 dolara super san
50 dolara samo san
20 dolara noćna mora
nemaš dolara, niti mora
nemaš para, nemaš snova
Ideja za drogu Cyber joint, riječ božja, tj.
moja autorova, koja je pokrenula pisanje je
najvjerojatnije inspirirana Romanom Goli Ručak,
odnosno nadriliječnikom u Interzoneu koji
kombinacijom različitih droga stvara uvjetovane
reflekse kod pacjenata i doslovno kontrolira
svaki njihov pokret. Droga kao sredstvo
manipulacije. To je bio Cyber joint u svom
početku. Međutim roman nikako nije anti-droga,
prije će biti pro-droga, jer, iako su sve grupe
ljudi u romanu loše, dileri su mi najdraži zbog
svoje otvorenosti prema hedonizmu. Cyber joint
je poslužio da se prikažu više i niže sfere
postojanja, da se proba objasniti koncept Boga i
nedohvatljivost spoznaje istoga zbog različitih
ontoloških kriterija u svakom svijetu gdje nešto
egistira. Stoga sam uveo demone koje obavljaju
funkciju veze između Boga (mene autora i likova
primjerice Venoma, dok je Cyber joint jedina
veza koju Cyber joint borg može imati sa svojim
dilerom, koji je njegov Bog, a bez droge ne bi
bilo veze i umrli bi), što sam, priznajem,
maznuo od Platona iz njegova spisa Gozba. Još
nešto maznuto od Platona! Dakle, vrhunska
spoznaja se ne može razumom shvatiti već
osjetiti. Mislim da će čitanjem ovog romana
čitaoc osjetiti Boga i apsolut. Taj Bog je
isključivo individualan, varira od pojedinca i
njegovog doživljaja djela. Može se reći da je
svaki pojedinac Bog, ali ne želim čitatelju
ništa nametati, neka sam osjeti.
Nadalje, ovaj roman namjerno ima divlju i
nepredvidljivu formu. Već od svojih prvih
pokušaja pisanja poigravao sam se sa ubacivanjem
samog autora, odnosno mene osobe od krvi i mesa
kao normalnog lika i kako ta moja svemogučnost i
sveznanje onoga što će se dogoditi u romanu
utječe na njegovu formu. Utječe tako što se
likovi bune i žele transcendirati svoj svijet
papira ili bitova na kompjuteru, što onda nužno
dovodi do razaranja klasične forme romana. Osim
toga u to vrijeme sam dosta slušao Jon Spencer
Blues Explosion pa sam sa svojim djelom htio
napraviti romanu isto što je Spencer napravio s
Rock and rollom: razoriti mu staromodnu formu,
ali zadržati sadržaj, odnosno bit.
Bit, to je najvažnije. Nisam želio previše
dijaloga, nepotrebnih opisa i ostalih digresija
upravo zato da ne izgubim bit, svoju kritiku
konzumerističkog društva, pitanje apsoluta,
različitih dimenzija postojanja, slobode volje -
što je još jedan razlog zašto je forma razorena.
Dok su fusnote bile uzrokovane nizom seminara na
faksu i onim što se kaže 'pun mi je kurac
navođenja i citiranja', pa sam u svom romanu
izmišljao knjige i autore, čak uvodio neke svoje
ranije priče kao dio povijesti koja se zbilja
odigrala. Fuckin fun, to su bile fusnote!
Jasno bilo je par istinitih poput onih
Leibnizovih, Burroughsovih i Kerouacovih, to je
bilo odavanje počasti, prvenstveno Leibnizu koji
je rekao najpametniju stvar na svijetu: 'Svaki
dio materije može biti shvaćen kao vrt pun
biljaka i kao ribnjak pun riba. Ali svaka
grančica biljke, svaki ud životinje, svaka
kapljica njihovih sokova još je jedan takav vrt
ili jedan takav ribnjak'. (Gottfried Wilhelm
Leibniz, izabrani filozofski spisi,
Monadologija, Naprijed, 1980. Zagreb, str. 272)
Važan element knjige je i Heavy metal i rock and
roll muzika zbog koje ovaj svijet ne bi bio
najbolji mogući svijet.
Na kraju, roman je prožet humorom iz razloga što
su se likovi borili za slobodu volje pa su
činili svakakve pizdarije, gluposti,
nedosljednosti i bizarnosti samo da se oslobode,
što kod čitatelja može izazvati potrebu za
smijehom.
Zbirka priča Seks & nasilje (potraga za smislom
života) je uzrokovana mojim čuđenjem nad
činjenicom da su ljudi ludi za seksom i
nasiljem, stvaranjem i razaranjem.
Zašto nas to toliko zanima? Da bi si sam
odgovorio na to pitanje odlučio sam pisati priče
u koje će sadržavati scene eksplicitnog seksa i
nasilja. Jesam li dobio odgovor? Jesam. Već na
polovici pisanja prve priče odbacio sam ono što
bi navjerojatnije svaki znanstvenik iznio kao
odgovor na gore postavljeno pitanje. Odbacio sam
da je želja za produžetkom vrste odgovor.
Odbacio sam tvrdnju da nas seks uzbuđuje zato
što radimo nešto što je korisno za vrstu, a to
je stvaranje malih beba, a da se plašimo nasilja
i smrti jer nas to onemogućava u činjenju dobra,
odnosno u pravljenju beba, odnosno u produžetku
vrste.
Moj odgovor je sljedeći: seks i nasilje nas
uzbuđuje iz razloga što su to situacije kada smo
najviše svjesni samih sebe jer ili osjećamo
vrhunsku ugodu ili vrhunski strah, te se pitamo
na koga se to odnosi, odnosi se na nas, ja
osjećam apsolutnu ugodu, ja osjećam apsolutnu
bol. Tada u tim trenucima spoznajemo svoje ja i
postajemo svjesni svoje svrhe na ovom svijetu.
Svačija svrha je različita, ali dolazak do
samopspoznaje je sličan - seks i nasilje,
vrhunac ljudske spoznaje. Netko shvaća da je
propalica, drugi da živi savršen život, treći da
je rođen za više stvari i različite varijacije
na temu. Moj odgovor je SAMOSPOZNAJA!
Marin Tomić - Ri-rock.com,
siječanj 2007. |