Skica putovanja jednog rockera

Strašni Riječani @ Močvara, Zagreb 12.12.06

Put prema Zagrebu je bio više manje miran. Jedino što je remetilo nekakvu rutinu bila je jaka potreba za pišanjem nekolicine ljudi. Šole nikako nije htio stati, pa sam ja zbog svoje nadprosječno razvijene empatije zamolio šoleta neka eto prije stane. On je stao na nekoj pumpi kod Ravne Gore. Bus nije imao CD player već samo kazetar, ali nitko od nazočnih muzičara i ostalih freakova u busu nije imao kasetu. Stoga smo bili prisiljeni kupiti neki komad muzike na pumpi. Međutim izbor je toliko bio limitiran, da smo u očajanju, između Severine, Gibonia, Colonie izabrali "najnoviji album Prljavog Kazališta". Katastrofa!!! Ali pivo i vino su ubili negodovanje i tako uz sprdnju prema Prljavom Kazalištu stigli smo u Zagreb.

Zagreb je ostao isti, ravan, siv, maglovit i pun golog drveća. Čak niti nisam osjetio neku razliku između Rijeke i Zagreba, kao da sam sa Sušaka otišao svirati na Kantridu. To ti je autoput, uništava bit putovanja, odnosno odugovlačenje dolaska na cilj. Povadili smo stvari, ja sam maznuo litru Fešte u tetrapaku, što prvi put vidim, valjda sam i zato bio toliko oduševljen tim vinom. Stigli smo u Močvaru i počeli lagano pijuckati.

Krešo Kovačićek (osoba na omotu Strašnih Riječana) je izražavao svoje oduševljenje s Paris Hilton, uzdigavši je na pijedestal tako što ju je proglasio za osobu koja najviše provocira današnje politički korektno društvo i to radi jako elegantno. Ja sam mu odgovorio da je ona najblaže rečeno nova Maria Antoaneta, a najgrublje razmažena glupača te da ona uopće ne provocira svjesno itd... onda smo još pričali o tome, pa kad sam vidio da do nikakvog konsenzusa nećemo stići počeo sam mijenjati žice i družit se sa svojom djevojkom. Za vrijeme mijenjanja žica i druženja odvio se niz zajebantskih razgovora, imitiranja Ibrice Jusića i sličnih stvari koje ne zaslužuju detaljno pojašnjavanje.

Onda su počeli pritisci raznih menadžera i glasnogovornica nekih riječkih diskača o tome tko kada treba ići na tonsku. Jasno, nas (OŠ Sulud III) su tjerali prve, međutim ja sam to odbio što mi je u glavama tih ljudi priskrbilo titulu glavnog negativca (da se sada ne nabacujem sa još nekakvim vulgarnijim izrazima).

Ali su jebeno pritiskali pa smo morali napraviti tonsku bez basiste. Pa mi tako dođemo na tonsku, sviramo pet minuta, a oni nama gotova tonska. Mislim si čekaj malo, koji vam je qrac pa nismo ni zvuk namjestili. Kao da pričaš zidu, svaku minut urlaju "dosta, dosta". Koji qrac su nas uopće zvali na svirku?
Tako smo obavili tonsku požureni, a basista je stigao petnaest minuta nakon što smo završili. Prvo što je rekao bilo je: "Idemo se napit!". So it was. Uz put sam malo pogledao Duleta i Bonacu, skandirao mu, pogledao sam par bendova što su svirali s nama i onda je red došao na nas.
Najavio nas je riječki književni bard Velečasni Igor Večerina.
Ma sve bi bilo OK, ali ispalo je kao da smo se natjecali tko će više zajebat' svirku, što je onda izazivalo nekakvo naše divlje ponašanje na stejdžu. Ma, sve super, sad kad razmislim... sviđa mi se.
Poslije nas su svirale Puzle (One Piece Puzzle) koje su poslovično odlično otprašile. Onda su nas - sve nazočne muzičare freakove i one koji se tako osjećaju - uz prolivenu maneštru i tripice potrpali u bus.

Probudio sam se u Rijeci u 4 ujutro.

Marin Tomić - Ri-rock.com, prosinac 2006.