Ivan... odnekud treba krenuti

Ivan je razmišljao gdje se zajebo.
Toliko je o tome razmišljao da nije mogao raditi; legao bi na kauč u svojoj firmi, buljio u strop i razmišljao. O tome gdje se zajebo.

Ivanov život naizgled je bio prilično idiličan; tipičan život gradskog, nabrijanog, trtiendsamting Hrvata u stabilnoj dugotrajnoj vezi, fancy poslovima s perspektivom, novim autom i novim stanom.
Ali nešto je tu gadno smrdilo, teško je reći što.
Jednostavno svi u njegovoj okolici bili su nezadovoljni Ivanom.
Svima je počeo ići na kurac, ljudima s kojima radi, obitelji, prijateljima i zaručnici.
Tvrdili su da je tvrdoglavi, samoživi autist koji sve radi po svome i boli ga kurac za to što drugi misle. Znao je da ima istine u tome, jer nikada nije puno očekivao od ljudi.
Zato nije imao ni najboljeg prijatelja, niti je znao koga da izabere za kuma, niti je itko njega odabrao za kuma. A svi prijatelji su mu se oženili.
Može se reći da je Ivan bio nezadovoljan ljudima koliko i oni s njim.

Pomislio je da je život kompliciraniji nego što je potrebno da bi se živjelo.

Ivan je poželio da nema 33 nego 50, tako da može kupiti utege i hrpu trave, stjerat svih u kurac i upotrijebiti Lester Burnhamovu “American beauty” taktiku, nadajući se da u susjedstvu ne živi gay-militarist.
Ili da ima barem 40, pa da okusi onu čuvenu rečenicu Meše Selimovića: “Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje”, pa da vidi da li ovaj sere ili je stvarno tako.

Ali Ivan ima samo 33, a jadno je biti mlad i sjeban, pa makar i na tren. Možda treba samo još malo razmišljati, i stvari će već doći na svoje mjesto.
Možda.
U svakom slučaju treba pronaći neko mirno utočište.
Ivan posegne za botunom tunera, pronađe HRT 3, radio bez hitova, reklama, pritiska, stresa, jinglova, marketinga, svega što je ispunjavalo njegove kaotične dane marketinškog-showbiz manipulatora.
U trenu osjeti spokoj u “sonatini Dore Pejačević”, kako je najavio ugodni ženski glas.
Neka, kakva-takva kurčeva promjena, iako Ivan nije vjerovao da sitnice mogu promjeniti život.
Ivan općenito nije vjerovao.

Ali odnekud treba krenuti.

Major Tom - Ri-rock.com, kolovoz 2006.