Život na čekanju

Kasna ljetna večer lijeno se proteže nad poluotokom, a kolovoški pljuskovi danonoćno peru ustajali gradić. M. već neko vrijeme sjedi u baru na benzinskoj postaji i promatra ljude koji nemilice dolaze i odlaze sa svojim novim i najnovijim uglancanim četverokotačnim ljubimcima.

M. je nezaposlena dugu godinu dana. Sva sreća da živi sa starcima, inače bi već odavno skapala od gladi. Uostalom, koga je to briga? Bilo bi zanimljivije da pišem o automobilima koji dolaze i odlaze, o njihovim kromiranim auspusima, aluminijskim felgama, zatamnjenim staklima, kožnim sjedalima, spojlerima, konjskim snagama, abeesovima, putnim računalima, mjenjačima, brzini koju su u mogućnosti dostići u sekundi… Ali neću! Želim vam pisati o običnim stvarima, stvarnim ljudima.

Imala je diplomu…pravu pravcatu. I radno iskustvo i položeni stručni ispit, i uredne radne navike, i vlastiti automobil, i ambicije velike kao kule…babilonske. Ali nije imalo ono ključno za dobivanje posla: VEZU. Govorili su joj da je za posao u struci potrebno imati ugledne i moćne roditelje ili rodbinu, utjecajne prijatelje ili inu dobru vezu. Ona je to znala i bez njihovih tlapnji. Nesreća je bila u tome što nije imala dobru vezu, pa čak ni onu ljubavnu.

M. je godinama sama. Kad kažem sama, mislim bez one neke osobe s kojom bi podijelila strahove i nadanja, misli, sebe i ljubav koju je poput vreće kamenja teglila sa sobom.

Sve su njene prijateljice već odavana zaplivale bračnim vodama. Sve rjeđe su se sastajale i sve manje su imale zajedničkih tema za razgovor. Zapravo, međusobno su bile udaljene nekoliko milijuna svjetlosnih godina. Vrijeme, i sve što ono neminovno donosi, izbrisalo je njihove zajedničke izlaske, razgovore o svemu i svačemu, beznačajna nadmudrivanja do duboko u noć, sitna glupiranja i mladenačku bezbrižnost. M. je oduvijek bila rječita i najglasnija u društvu, a sada više nema pojma o čemu one pričaju…S koliko mjeseci je tvoje prohodalo? Ej, a kad su mu počeli nicati zubići? Joj, ja još uvijek dojim, suprug je zadovoljniji, a i bebač isto. A koje pelene ti kupuješ? Moj je od onih xy dobio osip na guzi…

Osjećala se crnom ovcom. Ne, ona definitivno nije iz ove galaksije! Nije ju privlačio bračni život. Štoviše, plašilo ju je ono "dok nas smrt ne rastavi" i dočekivanje jutra uvijek pored iste osobe. Htjela je imati uza se nekoga tko će ju voljeti bezuvjetno, bezrazložno, iskreno i jaaako neodoljivo. Sanjarila je o susretu iz starih, crno-bijelih, ljubavnih filmova ili možda čak meksičkih sapunica. Ona je čekala svog Juana. On će biti zgodan, visok, crn, maljavih prsiju, širokih ramena i snažnih ruku. Sve žene će ga željeti, ali on će voljeti samo nju, svoju Juanitu! Glupo? Sladunjavo? A tko od vas barem jednom u životu nije poželio isto?!

Ona je tako usamljena. Već dugo vremena umorna ni od čega…

Bivša kolegica mi nudi posao za jednu večer: "Ništa strašno! Ništa što već nisi radila. Konobariš od podne pa do jedno četiri, pet ujutro. Laganini stvar, pučka je to feštica…čevapi, kobase, pivo i dvije- tri vrste gazirane pijače. Piece of cake!"
Odbila sam. Ne želim da me cijelu bogovetnu noć naganjaju pijani pohotni pedesetogodišnjaci. Ne želim da za mnom škljocaju smrdljivi gebisi.
Ja nisam komad mesa!
Ja nisam na prodaju!
Ja nisam noge u suknji!
Ja nisam!
Nisam!
Kolegica će zasigurno misliti da sam lijena. A da joj kažem da sam se predomislila? Novac mi treba. Trebam li stoga prostituirati svoj intelekt?! Sve za novac, za prokleti novac! Money makes world goes arround!

Ne znam… Opet moja molba nije prošla na natječaju… Pa kako bi i mogla kad su zasigurno već imali nekoga prije negoli su uopće objavili natječaj u nedjeljnom izdanju lokalnih novina, znajući da se tada novine manje kupuju i čitaju.

Sama sam… Tako sam sama..! Ja sam Nevidljiva Iva, sjetila se srednjoškolske lektire. Nitko me i ne primjećuje. Trideseta ti je pred vratima, rekla je moja stara, a ti? Ti si stara cura, bez posla, bez budućnosti. Ne, ja sam na čekanju, bila sam gruba, znajući da je bliže istini nego ja.

Ima li On neki plan? Ili sam ovdje samo radi broja?! Želim pobjeći iz ovog Kafkinog romana!
M. je zamišljeno promatrala cestu kojom su neumorno brujali automobili. Tutnjava ispušnih lonaca umirivala je nemir koji je bjesnio u njoj.

Kad bih se barem mogla stopiti s tom bukom, rasplinuti se u njoj…

Naglo ustane. Stolica zastruže po kamenom podu i uz prasak tresne na tlo. M. potrči ka cesti. Za volanom pretovarenog šlepera, tek je na sekundu dvije svoje snene oči sklopio crni, zgodni mladić, širokih ramena i snažnih ruku.

U trenu je znala: On je imao plan!

Iva Major - Ri-rock.com, rujan 2006.