Marenda... dva mala sendviča

Kad sam bio mali išao sam u osnovnu školu.
U osnovnoj školi se, nakon trećeg sata, jela marenda.
Bilo je, koliko me pamćenje služi, 6 vrsta marende: parizer, sir, pašteta, eurokrem, marmelada i krafne.
Jednostavnom računskom operacijom možete otkriti da je više vrsta marendi nego dana u tjednu, čime se postiže nevjerojatna raznovrsnost dječje prehrane!!!
Brilijantno!
Uz marendu se pio čaj ili bijela kava, naizmjenice, iz ružnih plastičnih šalica.
Najbolje je bilo kad ste bili redar, što je značilo da 5 minuta prije velikog odmora idete po tacnu sa sendvičima za cijeli razred. Budući da redar zna dragocjenu informaciju o broju odsutnih učenika, redar zna i koliko marendi više može uzeti sebi!
Vrhunac je bio u danima gripe kada su za marendu bile krafne. Vješt i halapljiv redar mogao je pojesti 6-7 krafni samo tako! Veličanstveno! Ukoliko ste imali diplomatskih vještina, redar bi i za vas ostavio koju viška.
Oni najnapredniji redari mamili su krafnama djevojčice koje su im se sviđale.
(Ukoliko vam sve ovo zvuči nevjerojatno glupo, napominjem da sam osnovnu školu pohađao u Matuljima).
Bez obzira na čitav taj divan mikrosvijet školske marende, bilo je i onih koji nisu marendali tu kolektivni uniformiranu marendu, istu za svih.
Uglavnom zato što su oni, ili njihovi roditelji smatrali da ona ne valja i da njihovi mezimci zaslužuju bolje.
Ja sam mislio da su i oni i njihovi mezimci obične pizde kad misle da njima ne valja ono što je svima ostalima dobro i da se samo preseravaju ( iako sam ponekad ljubomorno zavirivao u smjeru njihovih gavrilovićki, kulena ili zamislite samo, kombinaciji sira i salame!)
Gadovi mali razmaženi.
Mislio sam da je vrhunac izražavanja individualnosti imati plavu školsku kutu s otkinutim rukavima i ponekim crtežom na leđima.
To je bilo cool, a ne nositi marendu od doma!

Zašto ovo pišem?
Zato što već danima dolazim na posao sa malim najlončićem u ruksaku.
U njemu su dva mala sendviča koje mi Ona spremi za marendu.

Kad ogladnim, jedem, bilo 10, 11 ili podne, svejedno.
I znate što, super je osjećaj kada znam da imam dva mala sendviča koja mogu pojesti kad god želim.
Jedem tako i pomislim da su se, vrlo vjerojatno, i oni moji školski supatnici koje sam smatrao šupcima, isto tako dobro osjećali.
I još su mogli jesti bilo kad, a ne samo na velikom odmoru kao ostali smrtnici.
Koja je pouka?
Nemam pojma.
Prva verzija kaže da sam tek sad osjetio što znači pravi individualni kapitalistički pristup - svakom onako kako si je doma zamotao, a ne svima isto!
Druga verzija kaže da se ionako ne mogu pretplatiti na subvencioniranu marendu kao kad sam bio mali, zato jer je više nema.
Treća verzija kaže da nema pouke, samo sam se sjetio crtice iz djetinjstva i odlučio je podijeliti s online plemenom.
Eto, dijelim!

Major Tom 01.03.06. - Ri-rock.com, kolovoz 2006.