Ljuti neprijatelj

Bit će još malo deset godina, kako sam spakirao stvari, sjeo na avion i odpalio u Indiju. Mjesec dana glavinjanja po Andhra Pradeshu proteklo je dosta brzo, a posljednjih deset dana posebice, jer sam sasvim neočekivano u jednom zabitom selu naletio na poznatu facu. U jedinoj zapadnjačkoj kuhinji u krugu od sto kilometara, koja je naziv „zapadnjačka“ nosila samo zato se u hrana nije posluživala uz pola kilograma ljutih papričica, tražio sam slobodno mjesto kako bih na stolicu spustio stražnjicu, a na stol tacnu s hranom, te na miru objedovao. Slučaj je htio da je jedino slobodno mjesto bilo za stolom za dvoje, za kojim je već sjedio dugokosi frik koji je ispijajući crni čaj prilično nezainteresirano gledao strani svijet oko sebe. Da i inače nisam bio ljubitelj Red Hot Chilli Peppersa, vjerovatno bih pojeo svoj obrok, te nastavio dalje nikad ne doznavši da sam stol podjelio s Anthonyjem Kiedisom, no kako je moj glazbeni ukus bio nešto drugačiji, ubrzo sam shvatio tko je nasuprot mene.

Ispočetka mi je bilo čudno da mega zvijezda sjedi u restoranu zabačenog indijskog sela čijom glavnom cestom hodaju vodeni bivoli, no realno gledano tuda je znao protutnjati priličan broj zapadnjaka, i nije bilo razloga da netko tko se bavi rock and rollom bude izuzetak. Kako rekoh, znajući RHCP, meni je njegova faca bila i više nego poznata, no tko zna zbog čega sam ja njemu bio zanimljiv, i kako se iz ničega stvorila konverzacija koja je potrajala, i koja je na koncu prerasla u pravo višednevno intezivno druženje. Posebice me zabavljala činjenica što bi nas dvojicu prosječan Indijac prilično teško razlikovao. Dugokosi bijelci, i kao svo muško stanovništvo obučeni jednako, u bijele asketske hlače i bijelu košulju jednostavnog kroja.


Tih deset dana upoznao sam čovjeka više nego li sam bio u prilici upoznati neke ljude koje znam čitav život. Posebna je to atmosfera, i ljudi se na vrlo jednostavan način otvaraju jedni drugima, a možda je i sam Kiedis u biti više nego jednostavna osoba. Od svih razgovora koje smo vodili, od glazbe do indijske filozofije, jedan mi je razgovor ostao u sjećanju, i to posebice stoga što nisam očekivao da čovjek s takvim životnim i glazbenim iskustvom biva spreman o tome razmišljati i razgovarati na takav način.

Jednog popodneva dok smo sjedili u hladu i hladili se kokosom, čovjek je jednostavno rekao:

- Zoran, imam problem s kojim se teško nosim.

Mada sam već prvog dana od sebe odkačio spoznaju da sam u društvu sa zvijezdom, što prvenstveno mogu zahvaliti Anthonyjevoj jednostavnosti, u taj čas mi je ipak proradio ego jer mi se „Kiedis kalibar“ ima potrebu povjeriti. Njegov „problem“, bio je tek nastavak jedne od mnogih tema koje smo dotaknuli:

- Ponekad imam problema s egom.

Nisam mogao vjerovati što čujem. U sebi sam se nasmijao pomislivši... „Pa jasno da imaš problem s egom, tko ga na tvom mjestu ne bi imao“, no onda me njegovo ozbiljno lice i donekle zabrinuti pogled zavario, te sam se na čas duboko zamislio, i na koncu zatražio konkretno objašnjenje. Čovjek mi je iskreno priznao da ponekad hodajući ulicom primjećuje kako ga ljudi prepoznaju, i da u tom času sam sebe uhvati kako se folira. Neko vrijeme smo šutjeli, a onda sam počeo trkeljati, osjetivši da mi je na ovom svetom Indijskom tlu došlo neovozemaljsko nadahnuće.

- Ja ti inače živim u gradu sa sasvim finom rock tradicijom! – počeo sam. - Ri-Rock je manifestacija koja se održava svake godine, i na kojoj sviraju svi prijavljeni, i to bez konkurencije, bilo da su afirmirani, bilo da im je to tek prvi nastup. To je u neku ruku, kad je o rocku riječ, centralno događanje u mom gradu. Ja osobno ne poznajem nikoga tko je sišao sa pozornice Ri-Rocka, a da se nije folirao. Ja sam se masu puta nakon koncerta osjetio velikim. Masa se ljudi i bavi glazbom isključivo zbog ega, dok je tek manji dio u tome zato jer ima istinsku potrebu za definiranjem svoje kreativnosti. Gledajmo globalno. Rock zvijezde imaju dovoljno novaca da ne moraju iznova stvarati glazbu, ali ipak su i dalje u tom poslu. OK, rijetko tko se počeo time baviti zbog novaca, no sad kad je to postao posao, ne možemo reći da to nije bitan faktor u glazbi. Isto tako čisto sumnjam da ti ljudi baš uživaju pred publikom već dvadeset godna izvoditi jedne te iste hitove. Dakle radi se o čistom egu. Ljudi žele biti bitni. Drugi pak, koji od rocka nemaju ni slave ni novca, opet su u tome tvrdoglavo dugo iz istog razloga. Ako već nema priznanja od okoline, uvijek mogu sami sebi biti važni, i uvjeriti se da je to jednako važno i drugima. No nije li to na koncu ipak ljudski? Ima li veće zadovoljštine u glazbi od one koju osjetitiš pozitivnom povratnom informacijom od ljudi, koju u sebi smjestiš na visoku poziciju značaja. Po meni to i nije neki problem, pogotovo što ja govorim o Ri-Rocku, manifestaciji koja na svjetskoj glazbenoj karti vrijednosti nije ucrtana nigdje, dok s druge strane imamo tebe, koji si ... recimo to tako, planetarno poznat. Ako mene pitaš, sama činjenica da si ti svjestan svoga ega, dovoljno govori o tome da si normalna osoba. Da ga nisi svjestan, vjerovatno bi bio tek običan papak, bez obzira na glazbenu pozadinu koja ti daje vjetar u leđa.

Više nismo pričali o egu. Samo sam ga ja još jednom spomenuo kad smo se nakon par dana na njegovom odlasku pozdravljali. Zamolio sam ga da mi da autogram za dragog frenda. Spremno je napisao malu posvetu predantno ukrašavajući slova, usputno me pitajući da li je i frend fan RHCP-a.


- Ne. Frend je fan Rolling Stonesa. – odgovorio sam.
- Zašto onda tražiš autogram za frenda, a ne za sebe?
- Frendu će od tvog potpisa biti bitnije to što sam ga se uopće sjetio, a ja bi se s tim potpisom i ovako samo folirao.


Tako je Vava ni kriv ni dužan dobio Kiedisov autogram, Kiedis spoznaju o Ri-Rocku, a Ri-Rock svog ambasadora u Indiji. A ja? Ja sam dobio lekciju o egu, ljutom neprijatelju kojeg mi je stvorio rock. U tren sam pomislio da sam faca samo zato jer se Kiedis pokazao kao sasvim normalna osoba. Srećom naučeno gradivo je primjenjeno jako brzo jer sam skužio da nema svjesne borbe protiv ega. Jedina je efikasna formula ne sputavati ga i pustiti ga da se razmaše do te mjere da ti se i samome zgadi, a kad se to desi, prirodno će odpasti kao krasta. Ako imaš sreće, jasno. Jesam li je ja imao? Malko.

Zoran Žmirić www.zmiric.com - Ri-rock.com, veljača 2006.