Mobiteli, pokretne stanice, mobilni aparati, mobići i štatigajaznam koji sve nazivi ne postoje za tu malu spravicu, stvarno mogu ljudima olakšati svakodnevnu komunikaciju. A bogami i zagorčati život!

Mislim, meni su sasvim u redu te stvarčice jer mi ulijevaju lažnu sigurnost dok se vozikam s posla na posao jer, nedajbože, možda zakasnim na ručak, pa javim da mi se podgrije isti (ah, kakve li komocije nas neudanih djevojčura koje žive s dragim majčicama!), a da prometne nesreće, puknuće gume i slične lijepe stvari koje nas uvijek ugodno iznenade i uljepšaju nam dan, i ne spominjem.

Klincima u školi je mobać izvrstan šalabahter. Kad se samo sjetim moje generacije! Mi smo šabiće pisali na klupu, kemijsku i raznorazne papiriće koji bi uvijek nekim nesretnim slučajem završili učitelju pod nogama! A današnji klinci imaju i kalkulatore koji izgledaju kao mobiteli i mobitele koji izgledaju kako kalkulatori pa čovjek više nije siguran muljaju li oni pod klupom s mobićima ili s kalkulatorima. Ako se izdereš na jedan takav neposlušan primjerak učenika, ispadneš glup jer on zapravo ne drži u ruci mobitel već kalkulator! Naravno da im ne vjerujem, pa dreknem: «Donesi amo tu spravicu!» i onda umrem od srama jer mali nestaško zaista imaše u ruci kalkulator! A ne bi čovjek nikad rekao da je to kalkulator jer je isti mobitel samo što ne možeš nikog zvat s njega. Al sam sad pametnija pa prije ispita, ispitivanja i inih provjera učeničkog (ne)znanja, fino pokupim sve što iole izgleda kao mobilnik. I onda nema greške! Nema blamaže! Ha, još uvijek sam lukavija od tih malih mudrica!

Ma lako za školarce! Mobitel može biti prava gnjavaža kad si u vezi s nadrealno opićenim likom koji je ljubomoran i na svoju sjenu! Zamislite da je ponedjeljak, odvratni početak radnog tjedna, dvadeset i tri sata su, umorni ste za riknut, spremate se na počinak i taman liježete u krevet kad se sjetite da trebate poslati mesiđ frendici jer je nešto važno u pitanju (nije sad bitan sadržaj te poruke). Tipkate po mobiću, već u polusnu kad zabunom poruku pošaljete njemu a ne njoj. A onda slijedi pakao! Nevinašce, kakvo jeste, ne skužite grešku ali ju je skužio on i odmah nastane zvonjava svih fiksnih i pokretnih telefona i životinjski urlik: »KOME TI ŠALJEŠ PORUKE U TO DOBA I KOME ŠALJEŠ PUSU AKO NE MENI!!!!!!!!!!!????????????».

U prvi mah ostajete bez teksta jer nemate pojma o čemu on to. A onda poput munje vam sjevne u glavi. Pogriješili ste, ali treba li vas zato ubiti, objesiti, izmasakrirati?! Pokušate mirnim tonom objasniti kako je u ženskom svijetu sasvim normalno poslati pusu prijateljici, i da se to ne smatra znakom homoseksualnosti iliti lezbijstva, nego jednostavne prijateljske prisnosti s tom osobom i da nema razloga za paniku. Njegov protuargument je da muškarci ne šalju jedan drugome puse iako su prijatelji. A što mu reći?! Pa muškarčine ne rade mnogo toga zato i jesu to što jesu!

Kako on ne prestaje sipati optužbe i primjedbe, a vaš prag tolerancije je sve niži, živci sve tanji, a čaša sve punija, kako biste skratili priču i konačno otišli na zasluženi počinak, jednostavno mu poželite ugodnu i slatku laku noć šaljući ga u tri materine. Fino isključite sve telefone, one mobilne, manje mobilne i fiksne te zaspite sanjajući san o svijetu bez mobilnog prokletstva.

Iva Major – Ri-rock.com, studeni 2005.