Mediji javljaju da jedna purica u Grčkoj ima ptičju gripu. Nije pljuvala po cesti, nije nikome kihala za vrat niti u lice, nije brisala nos pa se potom rukovala s nekim, a ipak je kao da je svjetski neprijatelj broj jedan dospjela na prve stranice tiskovina i postala udarna vijest na televiziji. Svaka malo lošije raspoložena ptica postala je sumnjiva paničarima kojima nije važno da se ptičjom gripom, od koje btw obolijevaju i svinje, zarazio Vijetnamac koji je pio svježu krv pijetlova koji su bili namijenjeni borbi, niti im je bitno da ptičja gripa ne prelazi s čovjeka na čovjeka i da znalci kažu da će za takvo što trebati još deset godina.
Mesojedima pak najteže pada što se Svevišnji očito jako naljutio pa je nakon ludih krava i slinave janjadi na red došla i kišuća perad. Tješi ih jedino podatak da, ako ih uhvati mesna kriza, leteću artiljeriju trebaju pripremati na temperaturi višoj od 70 stupnjeva i problema nema. Bitno je samo izbjeći kontakt s još nekuhanom pticom. Možda staviti masku na usta, rukavice na ruke, kuhinju nakon što je ptica ubačena u lonac dezinficirati nekim žestokim sredstvom, s nekim od onih koje agresivno, nemilice i neprekidno reklamiraju sve TV postaje tako da ispada da žene ne misle ni o čemu osim o čišćenju i naravno, ulošcima s krilicima. Opet ta krilca...
Uznemirili se i lovci pa pitaju: Znate, mi pucamo u fazane, šljuke, pucamo u patke, pucamo u sve što leti, u NLO pogotovo, pa nas zanima može li se zbiti neki nemio događaj ako u lovačkom zanosu s ponosom odstrijelimo nekog kontaminiranog letača. Upućeni im odgovaraju da razloga za brigu nema, da bi ptica praktički trebala duže vremena u njih kihati i kraj njih šmrcati, a nakon što je upucana oni su preventivne korake, bar jednim dijelom, već poduzeli.
Ono o čemu mediji ne pišu i ne govore jest da su ptice bile bolesne i do sada i da su isto tako kihale, imale slinave kljunove i da su ugibale. Istina, nepažljivom ljudskom rodu to je promicalo jer se nije radilo o masovnoj pojavi, a sad kad ih je skihnulo više oni primjetiše. A sad slijedi poučna priča iz života. Za jednog obilaska uzgajališta purana pita ponosni vlasnik biznisa posjetitelja jede li meso. Ovaj, zakleti vegetarijanac, gledajući izranjavane purane kako leže u vlastitom dreku s nogama slomljenim od prevelike težine, kaže da ne, a uzgajivač mu reče: I bolje. U smjesu za hranjenje stavljam osam vrsta antibiotika, ali to nije ništa u odnosu na ono što stavljaju u toj i toj tvrtki, inače velikom opskrbljivaču hrvatskog tržišta purećim mesom. Naravno da je ljubazni domaćin napomenuo i da svoju obitelj ne hrani tim nesretnim puricama nego onima iz vlastitog dvorišta, koje žive nekim boljim i lagodnijim životom. Nije se ustručavao spomenuti niti da inače proizvodi i kruh, ali da je bolje i njega ne konzumirati jer čega sve u njemu nema, odnosno ima. Moglo bi se zaključiti da se ptičje gripe ne moramo bojati jer smo već dobro natofani ptičjim antibioticima. Ni oni koji se bave uzgojem životinja za klanje, pa potom prehranu i preradu ne trebaju se unezvjeriti jer uvijek će biti onih koji neće misliti o tome što jedu i tko sve na njima i na kakav podao način zarađuje. I dalje će pregledavati krošnje stabala u potrazi za pticama koje nestabilno stoje. Za to vrijeme farmaceuti imaju već neka nova, moderna rješenja. Vjerojatno će nam iste one ptičje antibiotike koje smo dosad dobivali besplatno u paketu s mesnim obrokom prodavati za velike novce. A tako je nekako sve i počelo. Zbog neophodnog ručka i zbog neutažive želje za profitom priča o bešćutnim ljudima i pticama imunim na antibiotike nema sretan kraj.

fRIkuša – Ri-rock.com, listopad 2005.