Fotografiju, s naglaskom na koncertnu, pasivno pratim dobrih dvadesetak godina. Dok sam nastupao s bendovima, uvijek bih nakon koncerta kupovao novine i prelistavao fotke, gledao kako je to izgledalo s druge strane. Posljednjih par godina, od kad sam se ostavio svirke, dohvatio sam se aparata, s čime na neki način kompenziram svoje vrzmanje oko stagea. Koliko Vas uopće ima ideju o tome kako nastaje jedna koncertna fotka? Evo mog osobnog primjera s posljednjeg koncerta.

Ako želiš napraviti kvalitetnu fotku, što u mom slučaju znači uhvatiti ekspresiju izvođača ili barem dio atmosfere, za početak trebaš akreditaciju. Kako se u medijima bavim pisanjem a ne fotkanjem, barem ne onim za koje bi mi netko dao novac, prvi je korak potezanje veza. Jednom obješena akreditacija oko vrata ne znači nužno da je sljedeći korak nesmetano fotkanje. Poglavito ako organizatori ne razumiju sva ona gibanja iza scene od kojih ona sama ima besplatnu reklamu. Isto se desilo i u petak.

Smješten sam u press room sa zabranom prolaska hodnikom do stagea. Akreditacija dakle u prvoj fazi rata s razumom ne znači ništa, osim ako vam ambicije nisu podijeliti klupicu unutar četiri zida s novinarima koji na laptopima već polako kuckaju svoje tekstove. Redari su ljubazno objasnili kako fotkati mogu iz publike ili s druge strane stagea do kojeg me ne puštaju s ove bliže, garderobne strane. Prilazak stageu dakle ovisi o probijanju kroz 1500 ljudi. Aparat tržišne vrijednosti 10.000 kuna s prišarafljenim objektivom jednake vrijednosti, te s još dva objektiva o pojasu ukupne vrijednosti kao i sam aparat, treba na bilo koji način zaštititi od udaraca laktovima ili u još goroj varijanti zalijevanja pivom, a uz konstantan rizik klizanja na povraćotinu, pa se mašinerija težine 3 kg probijanjem kroz masu uglavnom balansira iznad glave.

Jednom načinjen prolaz kroz gužvu konačno donosi željeni cilj... ispred stagea sam. Sve fiziološke potrebe se zatomljuju uslijed saznanja da još jednom moram proći istim putem do garderobe, te još jednom nazad do "radnog mjesta". Niste gladni ni žedni, ne piša vam se ili ne daj Bože...

Ostaje opcija telefonskog dovikivanja s nekoliko poznatih ljudi koje molim da uvjere organizatora kako pankeri koji slave 30 godina scene nisu zvijezde koje treba štititi od fotoaparata, te da su to kolege, poznanici i frendovi koji bi me i bez objektiva rado vidjeli iza stagea. Od mnogih pokušaja, spas donosi Vava. Umjesto da se skoncentrira na svoj nastup, čovjek trči po dvorani i objašnjava ljudima moj, i ne samo moj problem. Hvala Bogu na Vavi, konačno mogu proći iza stagea, mogu slobodno šetati hodnikom bez rizika da ću oštetiti opremu.

Tu je još i niz stvari na koje jednostavno morate zatvoriti oči ako želite sačuvati koncentraciju. Ignorirate činjenicu kako Neno Belan mada te večeri ne nastupa, nesmetano ulazi u sve prostorije u garderobi zavirujući u svaki kutak iza scene, jednako kao i vojska ljudi koja s večerašnjim koncertom ili tek objavljenim CD presjekom Ri novog vala nema nikakve veze, dok se vi čiji je autorski potpis u obliku audio zapisa demosa Laufera upravo osvanuo u Dallas Shopu, s akreditacijom za fotkanje koncerta, sa skoro 4 banke u guzici morate ponižavati pred organizatorima kako bi im napravili besplatnu promidžbu.

Srećom pa je ipak bolje nego na Harteri gdje sam s kolegama pola večeri stajao iza ograde dok su se ispred stagea vrzmali akreditirani polupijani srednjoškolci koji su fotkali mobitelima.

U opis radnog mjesta ulazi i barem jedan redar koji zorno prati da ne pređete zamišljenu crtu blizu stagea, jer moj aparat je prijetnja nesmetanom održavanju koncerta, dok razularena masa nastoji odgurati zaštitnu skelu koja ih odvaja od prostora ispred bine.

Sljedećeg dana selektira se 300 okinutih fotki. 20% ih odmah otpada jer ste taman namjestivši aparat za mrak dobili reflektor u oko, ili vam je tek ispušteni dim fokus odvukao s lica izvođača na mikrofon... Razvijanje traje pet do šest sati, da bi u konačnici izdvojili 15 fotki koje možda i nisu izložbene kvalitete, ali solidno ocrtavaju atmosferu, što i jest konačan cilj. Na kraju fotke ljudima na uvid vješate na web, i sretni ste ako netko osjeti potrebu kliknuti na e-mail i napisati vam "Ej! Fine fotke!" Filing je jednak stisku ruke nakon odsviranog koncerta, i to je ono što Vas opet tjera u gužvu i u natezanje s organizatorima.